TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Hrvatske kulturnopolitičke stranputice
Hrvatska pismenost i njena kulturna identifikacija
Kako definirati hrvatski kulturni identitet?
Uz 400. obljetnicu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
Zvonko Pandžić(*1) & Ivan Raos(*2)

Zanimljive komedijaške dogodovštine o Kerempuhu

Napomena: Oznaka tipa (*x) znači da na kraju članka možete pronaći objašnjenje pojma pokraj kojeg se nalazi navedena oznaka.

Možemo li shvatiti, a pritom imati razumijevanje za veliko i pogrješno samoodlučivanje(pojedinaca), a s tim pokazati naglašenu nekompetentnost i manipuliranje hrvatskom knjigom i pismenošću o najznačnijim pisanim djelima u dugovjekoj kulturnoj izražajnosti Hrvatske tjekom njene prošlosti, posebice akademika Bratulića i Damjanovića zbog jubilarnog obilježavanja 400. godišnjice Nacionalne sveučilišne knjižnice.
Što će biti u budućosti s hrvatskom pismenošću, jezikom i književnošću kad je pokazuju osobe koje je ne žele identifikacijski pokazati te naglasiti njenu kulturološku posebnost i istinu.

Kad su isusovci 1606. došli u Zagreb i neke druge hrvatske gradove osnivali su svoje kolegije, u kojima su po pravilu gimnazije i odgoj đaka stajali na prvom mjestu. Time su kroz stoljeća dali nemjerljiv prilog oblikovanju hrvatske kulturne nacije u kršćanskoj i europskoj tradiciji. Zagrebačka je gimnazija na Gradecu (otvorena 1607.) tako dala i osnovni fond knjiga za današnju NSK-u, pa se stoga 1607. bilježi kao rođenje NSK-e, te se ove godine s pravom obilježava 400. obljetnica te značajne nacionalne ustanove.

Svoj jubilej NSK nije dakle zaboravila, dala je izabrati deset hrvatskih temeljnih književnih spomenika od. 7. do 20. st., o kojima će se jednom mjesečno kroz godinu organizirati predavanja i tribine, što je svakako inteligentan način obilježavanja tako značajne obljetnice. Izabrano je, kako javljaju mediji, sljedećih 10 djela: Srednjovjekovne kronike Popa Dukljanina i Tome Arhiđakona, Splitski evanđelistar (latinski), glagoljski prvotisak Misal iz 1483., Judita Marka Marulića, Teorija prirodne filozofije Ruđera Boškovića, Razgovor ugodni naroda slovinskoga fra Andrije Kačića Miošića, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja Ljudevita Gaja, Smrt Smail-Age Čengića Ivana Mažuranića, Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže, te Žedan kamen na studencu Tina Ujevića.
Zbilja bi trebalo utvrditi znanstveno čije je djelo o Kerempuhu zanimljivije i književno bogatije za hrvatsku pismenost, je li od Lovričića (1834.), ili od Šenoe ili Domjanića...ili kompilacijom stvoreno i prikupljeno djelo od nestalog Domjanićevog nastavka pripovjedanja i pjevanja Kerempufovog, dok je bio ravnatelj Matice Hrvatske, ali i stihova uzetih iz djela Jaroslava Hanšeka poznatog komediografa (Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu....opisao akademik Stjepan Babić – jezikoznanstvenik). Koliko i zašto su Krležine Balade Petrice Kerempuha bitnije od Domjanićevih, Šenoinih?


Leo Junek, poznatiji hrvatski (francuski) slikar dvadesetog stoljeća. Cijeli život je tugovao za svojim izgubljenim autobiografskikm rukopisom(Povratak Filipa Latinovića? - Krleža).

Naravno, svaki odabir je subjektivan, i utoliko neupitan, ali je ovaj, po našem mišljenju, ne samo subjektivan nego, jednim dijelom, i vrlo nepravedan prema hrvatskoj jezičnoj, književnoj i filozofijskoj tradiciji, a samim time i prema hrvatskom kulturno-integrativnom identitetu kroz povijest. Zašto tako razmišljamo izložit ćemo u nekoliko rečenica, iako bi se o tome dalo razglabati naduže.

Poznato je da su Hrvati(*3) stoljećima uz latinski u crkvi itu u javnoj uporabi koristili glagoljicu i starohrvatski jezik, te pučki jezik (vernakular) u tri konačne stilizacije: štokavskoj, čakavskoj i kajkavskoj, uključujući i tri pisma: latinsko, glagoljicu i hrvatski oblik ćirilice, bosančicu. Glagoljska tradicija je u ovom izboru dostojno reprezentirana s Misalom iz 1483. (iako je slabo i nepouzdano objašnjen), isto tako čakavska književna stilizacija s Juditom Marka Marulića(*4) iz 1502. Kajkavska i štokavska tradicija bile su slabije sreće. Izborom Balada Petrice Kerempuha(*5) ignorira se ipak činjenica da kajkavci tiskaju svoje knjige oko 400 godina prije Krleže (Vramec(*6) , Mulih, Belostenec…), a naglašava zapravo “čavao u lijesu” te bogate književne produkcije. … Štokavski je opet, sličnim pristupom i odabirom, započeo s fra Andrijom Kačićem Miošićem, koji je objašnjavan po Nikoliću (1923.) i ništa se dalje u njegovom razmatranju nije ozbiljnije pristupilo. Zatim je jezik normiran i institucionaliziran s Ljudevitom Gajom(*7). Veliki promašaj! Takav pristup hrvatskomu jeziku je doduše vladao u vrijeme komunizma, neki su tvrdili da su ga namećali Srbi, ali barem danas mu se treba javno suprostaviti. Biva Hrvati imaju glagoljicu, ponešto latinskoga, čakavskoga, kajkavskoga i sl., dočim s Gajom (1830) biraju novoštokavski za svoj službeni jezik, zahvaljujući prije svega Srpskom rječniku Vuka Karadžića, itd. itd. Zbilja?

Možemo li zaobići Antu(*8) ili Šimu Starčevića? Gdje su Vitezović ili Reljković(Satir iliti divlji čovjek) ?

Zar se nije moglo izabrati i Besjede Matije Divkovića (1616), štokavske propovijedi za sve nedjelje i blagdane kroz godinu, a u uporabi oko 200 godina na prostrima Bosne, Dalmacije(*9) , Hercegovine, Slavonije, Rijeke (Trsata) i Like? Time bismo pokazali da smo imali ne samo štokavski jezik u službenoj uporabi mnogo prije Gaja, nego da je i bosančica hrvatsko povijesno pismo, te da su i Hrvati iz (današnje) Bosne i Hercegovine ponešto značajnoga napisali i objavili. Moglo se naravno izabrati ne manje utjecajni štokavski lekcionar fra Ivana Bandulavića, od 1613. do 1880. preko trideset izdanja i prerada, iako je on tiskan latinicom. Gundulićeva Dubravka je također u štokavsko-jekavskoj stilizaciji pisana, a da značaj tematizirane žeđi za sobodom u hrvatskoj prošlosti ovdje i ne spominjem. Znakovito je, međutim, da u izabranim “temeljima hrvatske pismenosti” nažalost nema niti jednoga hrvatskoga književnog djela iz Dubrovnika, Hercegovine, Bosne i Slavonije ( Matija Petar Katančić(*10) ).


Grga Vujec je pravi i veliki Dragutin Domjanić

Ipak, zagrebački izbor deset temeljnih hrvatskih književnih djela nepravedan je, koje li ironije, ne samo prema štokavskoj pismenosti općenito, nego na poseban način upravo prema isusovcima, čiji je knjiški fond utemeljio NSK. Prije nego su pošli u Zagreb oni su u Rimu učili hrvatski jezik, dapače stoga je isusovac Bartul Kašić 1604. i objavio prvu gramatiku hrvatskoga jezika. U Zagreb dakle nisu pošli praznih ruku, donijeli su sa sobom i prvu gramatiku hrvatskoga jezika, što drugi “slavenski narodi” do tada nisu imali, tj. ne na takvoj znanstvenoj razini napisanu. No, ako bi koji cjepidlaka tvrdio da je hrvatski jezik u toj gramatici, iako u nakani opći, ipak pretežito ikavski i pomiješano čakavsko-štokavski, moglo se izabrati prvi veliki rječnik hrvatskoga jezika štokavsko-jekavske stilizacije, koji je bio uzorom svoj kasnijoj hrvatskoj leksikografiji, Blago jezika slovinskoga (1651) Jakova Mikalje, također isusovca. Svi oni dakle koji ne smatraju da su Hrvati štokavsku normu izabrali tek u 19. st. s Gajem (on se tek priklonio jednoj dugoj tradiciji), među deset temeljnih djela hrvatske pismenosti izabrali bi svakako barem prvu gramatiku i(li) prvi iscrpniji rječnik hrvatskoga jezika. Kod nacionalnih ustanova nekih drugih naroda “kiks” ove vrste ne bi se mogao dogoditi.

Po našem trebalo bi izabrati renesansnu i baroknu hrvatsku pisanu tradiciju, književnu i filozofijsku, upravo stoga što su rijetki “slavenski narodi” koji su takvoga čega u renesansi uopće imali. Gundulićevu Dubravku i književnost u Dubrovniku sam već naveo, ali nije smjelo izostati ni u čitavaoj Europi najpoznatije filozofsko djelo Frane Petrića, Nova sveopća filozofija (1591).

Sve u svemu, propuštena prilika i djelomice krivotvorena definicija izgradnje hrvatskoga kulturnog identiteta kroz povijest. Zlobnici bi rekli da je spomenuti izbor napravljen naglašavajući sveslavensku (glagoljsku) i novoštokavsku (vukovsku) jezičnu tradiciju kod Hrvata, sve po opće(jugo)slavenskoj ideologiji. Mišljenja smo ipak da se tu kod nepoznatih izbornika radi o nepoznavanju vlastite književne tradicije i kulturne povijesti, po kojoj se u prošlosti definirao kulturni identitet hrvatske nacije.
Slavistika je Hrvatskoj omča i ništa joj nije dobra donjela, samo probleme i korito u kojem se kupaju između Beča i Novog Sada, ništa nije bitno za njih ni prije ni poslije.

Javljaju se strani plaćenici s novim gazdama i novim zadatcima te guraju Hrvatsku ali i hrvatsku kulturološku pismenost smjerom balkanizacije Hrvatske. Ali Hrvatska je srednjeeuropska država kao i njena višetisućljeća duga kulturna tradicija kojoj će pripadati i u budućosti, a ti nesposobni glasnogovornici tuđih gazda brzo će otpasti - za navjek iz hrvatske kulturološke zbilje, a i s povlaštenih državnih jasala.

(*1) Filozof, djelatan i živi u Njemačkoj, afirimira hrvatsku pismenost, jezikoslovlje i kulturu tijekom njihove povijesti od nastanka u prošlosti..
(*2) Teoretičar kulture, Zagreb; raosivan@yahoo.com
(*3)Hrvatske pismenosti ,ovakove kakva je danas, ne bi bilo bez velikih pronositelja hrv. pismenosti svetog Jeronima (Jerolima) iz Stridona, kao i Bogoslova Šuleka ili Augusta Šenoe- najboljeg hrv. književnika u 19. stoljeću. Puno je još toga neotkrivenog u mnogim arhivima diljem svijeta, na artefaktima (Tanaiske ploče), arheološkim nalazištima (Lištanska ploča) isto tako i (Baščanska ploča), ali i puno toga još neobjašnjenoga na arheo-eskponatima.
(*4)Judita nije najbitnije i najbolje djelo Marulićevo, ali je ona pisana hrvatskim jezikom i kao takva je veličajna za hrvatsku pismenost i književnost ali i uopće za svjetsku pisanu baštinu. 2006. godine Marulićev ep Davidijada objavljena je na engleskom s kritičkim osvrtom i komentarom Miroslava Markovića, te je postigla zapažen istup na svjetskom tržištu, naručito na dalekom istoku u nakladi velikog svjetskog nakladnika Bril.
(*5)Lik Petrice Kerempuha povijesni je lik Zagorja i Zagreba (sjeverozapadne Hrvatske), javlja se u starim kajkavskim rječnicima. Zatim u Kerempuhu – djelu Jakopa Lovrinčića 1934. Poslije njega sa šaljivim Zagrebuljama u časopisu Pozor 1866. August Šenoa potpisuje se sa Petrica Kerempuh, zatim u časopisu Vienac kojega je uređivao do kraja svojeg plodnog književog života. Šenoa je objavio nekoliko djela «Pravi Petrica Kerempuh ili svjetski potepuh». I niz drugih autora rabi lik Petrice Kerempuha da bi naposlijetku djelo (Dragutin Domjanić) pod pseudonimom Vujec Grga, 1921. u Zagrebu objavio Petrica Kerempuh, zbog austrijske cenzure objavljivao je na kajkavici, a ne na štokavici. Sve više sumnjam da su Krležine Balade Petrice Kerempuha preuzeti rad Vujec Grge (Dragutina Domjanića) kao nastavak njegovog opisivanja Kerempuhovog lika ili kompilacija enciklopidste Krleže, a nikako njegovo genijalno ili jedno od deset najboljih hrvatskih djela bilo pismenosti ili književnosti. Vujec, Petrica Kerempuh: «Petrica je Kerempuh, Mudrijaš i potepuh, Poznat svakomu Horvatu, Rodil se vu selu Blatu. Otac mu je bil čižmar…», nastavak u tročinskoj drami Petrica Kerempuh i spametni osel: «Serbus, dragi Zagreb moj, Kaj se skrivaš v megli toj, Kak da bi se nekaj sramil! Ti se sramit nemaš kaj…» Većina pisanih Krležinih književnih dijela je upitna, tako Filip Latinović 1932.(nestao rukopis autobiografskog romana Lea Juneka 1928/29.), Glembajevi su pisani za različit sjeverno Jadranski ambijent i u razdoblju treće četvrtine 19.st. što nije Krležino ni razdoblje, a niti životni ambijent. Naravno i druga djela Krležina su upitna autorski!
(*6)U četiri stoljeća, kajkavska je literatura rezultirala širokim rasponom najrazličitijih djela, od znanstvenih i popularno-znanstvenih, crkvenih do moralno-poučnih i književnih, i to mnogima prvi put pisanima hrvatskim jezikom. Izdvajamo: prva povijesna kronika (Vramčeva Kronika, 1578.), prvi pravni zbornik (Pergošićev Decretum, 1574.), prva književna povijest (Mikloušićev Izbor dugovanj, 1821.), prvi opsežniji latinsko-hrvatski rječnik (Belostenčev Gazophilacium, /1675./ 1740.), prvi poliglotni, četverojezični rječnik (Jambrešićev Lexikon latinum, 1742.), prvo gospodarsko djelo (Šipuševi Temelji žitne trgovine, 1796), prvi pokušaj izdavanja godišnjaka (Nestrančno ispisavanje rata Gregora Kapucina, 1788., 1789. i 1790.), prva knjiga za mladež (Vranićev Robinson mlajši, 1796.), prvi prijevod jednog standardnog djela svjetske književnosti (Krizmanićev prijevod Miltonova Izgubljenog raja, 1827.) itd. Smatramo da su djela „Balade Petrice Kerempuha“ prikupljene kompilacije, te da su „Smrt Smail-Age Čengića“ narodne guslarske pjesme koje je Mažuranić kao i Andrija Kačić Miošić prikupio, zatim malo doradio i proširio te zapisao kao svoje.
(*7)Hrvatski je preporod započeo pod hrvatskim imenom, jer je Mihanović ispjevao „Lijepu našu domovinu“ u hrvatskom duhu, a i sam Gaj „Još Hrvatski nij propala“, pa ipak je kasnije to početno hrvatsko ime zamijenio drugim nenarodnim imenom ( nehrvatskim ), kojega je kompromitirao srpski knez u Ilici 14 (Lovački rog) zbog šake škuda uništio je ugled i reputaciju, ali i identifikaciju hrvatskog jezika.
(*8)Jasno i glasno se odupirao Serboslavizmu, Austroslavizmu, mađarizaciji Hrvatske te je ustrojavao na nacionalnom državnom bitištu, kako jezičnom tako i narodnom identitetu, pri tom izgradivši nacionalni duh koji traje i danas. Njegova pismenost trebala bi biti putokaz Hrvatima kako u sadanjosti tako i u budućosti.
(*9)Faust Vrančić, Marin Držić, Petar Hektorović, J. Stulli, Ignjat Djurdjević, Juraj Habdelić i niz drugih koji se nepotrebno zapostavljaju jer ističu hrvatski narodni identitet pismenosti.
(*10)Hrvatski graditelj jezika, filolog, leksikograf i paleograf, svakako jedan od najbitnijih autora sa svojiim djelima hrvatske pismenosti. Primjerice, nezaobilazna djela hrvatske pismenosti su: De Istro eiusque adcolis commentatio, Osijek 1875., izdanje Budim 1798. Tu objašnjava o stanovnicima Podunavlja. Filološko traganje za pradomovinom Hrvata In vetrem Croatorum patriam indagatio philologica, Zagreb 1790., zatim Ogled filologije i geografije Panonaca … 1795., čuvena leksikografska djela prvim hrvatskim semantičko – etimološkim riječnicima, hrvatsko – latinskim Pravoslovnik, Budim 1815. – 1824., i latinsko-hrvatskim Etymologicon Ilyricum, Budim 1818. – 1823. Tu je i Katančićev Pridgovor prinošaoca Iliričkog „Svetom pismu Starog zakona“. Kao leksikolog on je pristalica „etimologičnosti i etimološke struje kontra Vuku Karadžiću, kritičan i nasupot njegovoj struji eufonista“ u hrvatskom jezikoslovlju pa ga zbog toga zapostavljaju.


Naslovnica kaže da je August Šenoa, a sadržaji su pisane zanimljivosti o Kerempuhu
Postavljeno 07.07.2007. by Zvonko Pandžić & Ivan Raos
Broj otvaranja:7747
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisničko ime:

Lozinka:

Ne možete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Vezano
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisnič«Ż ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.