TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Zabranjeno Pušenje posjetilo Lipik
Utorak, 22. srpnja, 13 sati. Dugo iščekivani gosti, kumovi Streetballa, Zabranjeno Pušenje, stižu. Nisu došli u punom sastavu, samo Trak (Branko Trajkov) i Sejo Sexon (Davor Sučić) dolaze održati konferenciju za novinare.

Početak male turneje Lipikom započeli smo u Dvojci, uz rakijicu i Sejine priče. Pretresli smo teme od košarke, „gaža“ i kuma Zdravka pa sve do sada aktualne teme uhićenja Radovana Karadžića, kojemu smo i nazdravili sa željom da poživi još dugo i u zatvoru odsluži sve što mu „dodijele“. Pod budnim okom Traka, koji je ipak malo hladnije glave, te je diskretno pogledavao na sat kako bi sve išlo „po rasporedu“ (dečki su u 18h morali biti u Zagrebu na tonskoj probi) zaputili smo se u lipički multikulturalni centar gdje je održana konferencija za novinare, naravno, popraćena neizbježnom rakijom (nemojte sada misliti da smo se opili, ipak su to sve dugo godina građeni kapaciteti). O čemu se razglabalo moći ćete pročitati za koji redak. Nakon opsežne i iscrpljujuće presice dečki su morali baciti i kratki basket protiv lokalnih šampiona. Kratka, ali živopisna igra, kojom su obje ekipe pokazale da baš i nisu u zavidnoj formi, zabilježena je i kamerom, a filmiće ćete morati doći pogledati na Streetball. Kažu postoji neka tajna veza između Lipika, Zabranjenog Pušenja i kiše. Čini se da se to i ovaj puta pokazalo istinitim. No, nebo nas je prijeteći poštedjelo nekog većeg proloma oblaka. Nakon naporne košarice šampioni i svita su morali nešto i prigristi pa smo „skočili“ do Nade. Tu su dogovorene i neke pjevačke suradnje, a čini mi se da bi za koju godinu i U2 mogao nastupiti u Lipiku. Ali, kao što dobra stara kaže (prokleta bila), sve što je lijepo, kratko traje, tako je bilo i s ovim našim drugim službenim uhodavanjem u događaj ljeta (prvo su obilježile, kako ste mogli pročitati, Seke Wonders). Sejo i Trak su se nešto prije 18h (hehe, ipak Trak nije uspio „pohvatati“ sve konce) zaputili u Zagreb, dok se lokalnoj ekipi gubi svaki trag:)

Naravno, evo i najvažnijeg dijela eventa. O čemu se razglabalo na tiskovnoj konferenciji? Za početak, poštovani gospodin i ljubazni domaćin, Ivan Pušćenik zahvalio je kumovima na odazivu:

Pule: Iako je to kumstvo tijekom ovih nekoliko godina bila zezancija, s vremenom je postalo ipak nešto više. Kada smo krenuli s turnirom prije 10 godina, krenuli smo samo sa željom da se u Lipiku nešto napravi. Nismo sanjali da ćemo stići do desetog Streetballa, a pogotovo da ćemo ostvariti kumstvo s Vama. Nama to prvenstveno znači da smo napravili dobru stvar. Zahvalio bih svim mladima koji su bili dio turnira od samog početka 1999. Počeli smo skromno i bilo nas je malo, s godinama sve više i više. Vi ste s nama, i ove godine nam je to najvažnija stvar. Koncert i vaše kumstvo nam je za dušu i pamtit ćemo ga cijeli život, kao što pamtimo i onaj prvi koncert kada je pala kiša i kada si se, Sejo, digao i rekao da ćete se sljedeće godine vratiti i svirati besplatno. To je bilo zaista ljudski i svaka vam čast i hvala na svemu. Samo se molim da ove godine ne bude kiše, a ako ne… Onda će svlačionice biti pune. (smijeh)

Sejo je također izrazio zadovoljstvo kumstvom.

Sejo: Evo, ja ispred kolektiva Zabranjenog Pušenja zahvaljujem na ovim lijepim riječima, ali kada je u pitanju rock'n'roll bend onda možemo reći da je to neka muzika u kojoj nema nekih velikih para, ali ima mnogo dobrih ljudi. Tako da ovo, što je jedan takav bend došao napraviti koncert za jedan takav projekt, ljude pune entuzijazma, takve mlade, koji žele povezati ljude, napraviti nešto pozitivno i dobro, ne treba čuditi. Rock'n'roll se izabire zbog ljubavi, i isto kao što ste vi izabrali košarkašku loptu, tako smo mi izabrali te instrumente.. U rock'n'roll-u nema zarade, ali je najveće bogatstvo to što se mogu sresti ljudi kao što ste vi i zbog toga se, zapravo, svira i putuje. Više nego zbog nekih prozaičnih i materijalnih razloga. Ja sam s ovom loptom s 15 godina propao i ispao iz svih selekcija, tako da je tu moja karijera sportaša i košarkaša završila jer sam prestao rasti i počeo pušiti i zamijenio sam tu loptu gitarom, tako da dan danas kada držim gitaru osjećam ovu loptu jer sam joj bio jako blizu i danas bih dao svoju karijeru da bar tri minute zaigram za Bosnu. Ne moram dati koš, ali bar da se zabilježi asistencija. Ove godine, svirali, ne svirali, bit ćemo na vašem turniru… Iako mi rokeri nismo baš bogati kumovi, podržavat ćemo i dalje sve ovo što radite i zahvaljujemo što ste nas pozvali i ove godine. Eto, nek' Trak kaže koju, on je bolji na riječima. On je sportaš pa ne zamuckuje…

Trak: Ja nisam sportaš, ja sam bubnjar, a to je još gore od muzičara. Sport i glazba uvijek dolaze zajedno. Imaju jednu zajedničku stvar, a to je da su oboje discipline koje brišu granice među ljudima. To se meni izuzetno sviđa i kod jednog i kod drugoga. Komunikacija i druženje koje nije na nekom nacionalnom, verbalnom i jezičnom nivou nego se komunicira nekakvim drugim, možda duševnijim sredstvima i meni je ta vrsta komunikacije najvažnija.

Pule: Kada smo kretali ovakve stvari su nama djelovale nemoguće i daleke, i govorili su nam da ne vrijedi, da nećemo uspjeti, ali ovo je dokaz da svaka stvar može upaliti i da svaka stvar ima smisla. Potrebno je samo u to vjerovati, boriti se, željeti to…

Trak: Citirao bih svog dobrog prijatelja Johna Lennona koji je rekao „All you need is love“…


Nakon ovih uvodnih riječi, na red smo došli i mi novinari…

Spominjali ste u prijašnjem razgovoru da ste veoma vezani za košarku. Barem Vi, Sejo. Zašto ove godine i vi ne biste zaigrali kao jedna od ekipa turnira?

Trak:
Ja se držim podalje od lopte.

Sejo:
Muzika je sport u kojemu su prsti veoma potrebni (smijeh). Pokušali smo se time baviti, ali ipak kao ovako starija i zahrđala gospoda imamo povrede zbog kojih trpi naš matični posao. Trak je čak za potrebe sporta slomio ruku, a drugi put palac, tako da ja ne bih dalje riskirao i da mu je to bilo sasvim dovoljno. Nismo baš zainteresirani za košarku. Osim mene. Rock bendovi su više u futbalskoj“ estetici. Ali evo, mi možemo igrati futbal, a protivnik neka igra košarku pa ćemo vidjeti tko će koga. Ali možemo odigrati jedan prijateljski meč na tom futbalskom nivou. Bend nema nekih košarkaša, ali ako želite vidjeti kako se ne igra košarka i da možete djeci pokazati kako se košarka ne igra... (smijeh)

U intervjuu prije zadnjeg nastupa spomenuli ste ideju o pjesmi o lipičkom streetballu i onom poznatom orkanu koji je prekinuo vaš koncert 2004… Postoji li i dalje ta inspiracija da se ova cijela priča s Lipikom možda i opjeva?

Sejo:
Pjesme se dese. Taj događaj nam svijetli u duši i srcu. Kad radiš s muzikom na način na koji Zabranjeno Pušenje radi, moraš pričekati onaj znak kada je to, to, i da se stvari otkotrljaju do kraja. Sada još uvijek nemamo dovoljno snage da to bude ono pravo, da taj događaj bude ljudima živ kada ga opjevamo. Nismo još taj događaj do kraja artikulirati da bismo ljudima koji to nisu vidjeli mogli predočiti tu sliku.

„Balada o Pišonji i Žugi“ je također stvaran događaj…

Sejo:
I to je događaj koji se dogodio mnogo prije nego je pjesma je nastala. Yugo 45 smo radili tri godine. Neke pjesme odmah poteku kao voda i izađu odmah, a neke potraju. Uglavnom, svaka ima svoju priču. To nije pravljenje krempita. Nema tu formule. Zato se zanat i umjetnost razlikuju.

Prije četiri godine vam nije bio problem održati koncert za šačicu ljudi u svlačionicama a to ste navodno i drugdje radili. Većina glazbenika to ne bi napravila. Kako to da vi jeste?

Trak:
Pa mi smo svi počinjali iz istog kruga. A krug se „događao“ u nečijem stanu pa bi netko uzeo gitaru te je to možda zapravo teže nego pred morem ljudi jer je komunikacija drugačija. Gledaš hoćeš se dopasti nekoj curici, kako ćeš, što ćeš svirati... Zapravo se jako veselimo svirati za malo ljudi. Materijalni segment nam nije presudan, a koji put jako malo ljudi stvori jako dobru i inspirativnu i kreativnu energiju.

Spomenuli ste kolektiv Zabranjenog Pušenja. Koliko je točno ljudi prošlo kroz bend?

Sejo:
Ovaj bend postoji već 30 godina. To je naš prvi i zadnji i bend (smijeh), i nismo imali nekih drugih pokušaja. Sigurno je prošlo dvadesetak ljudi.

Trak:
Dvadesetak je prošlo samo nakon rata. Koliko sam ja prebrojao...

Biste li zasvirali s Neletovim Zabranjenim Pušenjem?

Sejo:
Ne znam, sad je kao trend tog nekog revivala bendova, ali sve su to uglavnom projekti ljudi koji žele iz toga izvući neku financijsku korist. Ja u tome ne vidim neki veliki smisao. Ako bi se rodila ideja, kakva iskra kreativnosti, da s ekipom ponovno nešto napravimo, ne bih se upuštao u projekte koji na temelju nostalgije i dobrih starih vremena trebaju donijeti novac. To je lijepa uspomena i neka tako i ostane. Nemam ja ništa protiv tih velikih koncerata, ali bilo bi dobro da ako se već skupe da ne bude tako da petero ljudi izađe iz pet limuzina, odrade posao i ponovno se vrate u svoje limuzine.

Sprema se zabrana Zabranjenog pušenja u javnim prostorima. Hoće li to biti na vašu korist?

Trak:
Ne, dapače. To će imati obrnuti efekt zato što će naša besplatna reklama koja stoji na javnim mjestima biti ukinuta. Na taj način gubimo jedan veliki dio medijskog prostora.

Sejo:
Istina. Neletova majka, genijalna žena za marketing nam je rekla „Vi ćete vazda bit bez para.“ (smijeh) Tako je procijenila već tijekom naših prvih koraka. „Morate imati neko ime koje se svugdje spominje jer vas nitko neće reklamirati…“ I tako joj je palo na pamet Zabranjeno Pušenje. Ali općenito, vidjeli smo da se u Sloveniji taj zakon počeo provoditi. Bili smo sad u Ljubljani gdje sam bio na koncertu Partibrejkersa. I zatekao sam na parkiralištu petsto ljudi. Kontam, „Božju mater, neću ni uć' ako je petsto ljudi pred vratima!“ (smijeh). I uđem unutra, kad tamo stotinjak ljudi, a koncert je već počeo. Znači petsto ljudi vani puši, a ovih sto gleda koncert. Ja smatram da treba zabraniti pušenje u javnim ustanovama, ali glupo je toj klijenteli zabraniti pušenje. Tu dolaze ljudi koji to žele. Na primjer, rock koncerti privlače jednu i ne baš moralnu kategoriju ljudi (smijeh). Ne privlači yuppie, nego privlači bajkere, pankere, ekipu koju zanimaju alkohol i dim; ovakav ili onakav… Mislim da je glupo zabranjivati pušenje na rock koncertima, jer to je isto dio estetike. Kao da dopustiš slikanje, a zabraniš kist. To jednostavno ide jedno s drugim. U jednoj ruci sam držao pivu, a u drugoj ništa, te mi je ta ruka s pivom cijelo vrijeme pretezala. Jednostavno, tijekom 20 godina sam navikao na tu pozu i odjednom mi je bilo čudno.

Trak:
Treba ukinuti i pivu onda.

Sejo:
(smijeh) Da, ali ako kreneš tom logikom onda treba ukinuti sve. Jer, ako želiš biti siguran, zaštićen, onda bi trebao živjeti u kapsuli za hibernaciju, poput Michaela Jacksona. Da, treba zaštititi ljudski život, ali ne treba ići u krajnosti. Smiješno je dozvoliti da se sto tisuća automobila vozi gradom, a meni zabraniti cigaretni dim.

Trak:
Mislim da je mogućnost izbora daleko najvažnija u ovoj cijeloj priči. Prisustvovao sam koncertu Nicka Cavea u Lisinskom gdje je on zahtijevao da se u Velikoj dvorani dozvoli pušenje, jer je htio svojoj publici stvoriti takvu atmosferu. Isto tako, jedan Sting ili Phil Collins, ne dopuštaju pušenje za vrijeme njihovog koncerta na mjestima gdje se inače puši, i to se meni veoma sviđa, jer postoji mogućnost izbora. Ali u svakom slučaju, razlika između alkohola i pušenja postoji. Ne želim da sad ispadne da zagovaram politiku alkoholom protiv droge, ali činjenica je da dim pušača smeta nepušačima. Prestao sam pušiti prije nekoliko godina te znam kako je biti i pušač i nepušač, ali i meni smeta kada moram udisati tuđi dim i trovati se. Možda se to kosi s nekim rockerskim uvjerenjima, ali Mick Jagger, koji je najveći rocker svih vremena, ne puši. Tako da je rock'n'roll bez pušenja moguć.

Sejo:
Najjednostavnije je staviti plakat hoće li ili neće biti dozvoljeno pušenje na koncertu. Jer, ako meni kažeš da neće biti, ja neću ići!

Trak:
Ne bi išao na rock-koncert ako ne bi smio pušiti tamo?

Sejo:
Sjest ću pred televizor, gledati koncert i pušiti. Ako nekom smeta, ja to poštujem. Ma, to su stvari koje nisu tako lake. Dolazi vrijeme kojeg se bojim. Ta volja većine nije teror većine. Demokraciju na Balkanu ljudi smatraju terorom većine nad manjinom. To nije poanta. Ako ste vi većina, onda mi možete zabraniti i da hodam i da pjevam… Poanta je naći rješenje za sve ljude. Amerika i većina europskih zemalja na većini mjesta ne dopušta ovaj „sport“. Ali kada se potpisuje konvencija o ozonskim rupama, za koje je dokazano da im je najveći uzročnik kozmetička industrija, onda Amerika neće potpisati sporazum u Kyotu. Znači, moje dijete može uredno dobiti rak kože, ali problem je ako ja zapalim cigaretu u kafiću? Zdravlje je konkretna stvar oko koje nema politike. Tu treba biti dosljedan. Dozvoliti zagađenja koja uzrokuje automobilska industrija i zabraniti pušenje je smiješno. Jer jedan kamion od 20 tona će napraviti ono što ću ja tijekom cijelog svog života cigaretama. Kada se govori o ljudskom zdravlju, moramo krenuti od puno većih stvari nego što je pušenje. Jer, osobno, mislim da je ovo sve što se događa ucjena duhanskog lobija, ne bi li država preko njih povukla veću količinu sredstava i napunila svoj budžet. Jer duhanska industrija će sada morati ogromnim milijardama podmititi ljude na vrhu da te zakone učine što fleksibilnijim.

Možete li navesti neko razdoblje koje vam je bilo vrhunac karijere? Najdraže doba?

Sejo:
To je teško reći jer svako vrijeme ima nekakvu svoju priču. U svakom slučaju, koncert u Lipiku je jedna od stvari koje pamtiš. Ne pamtiš koncerte na kojima sve glatko ide, koji dođu i prođu. Najviše pamtiš stvari koje su od tebe zahtijevale maksimalan napor i dodatnu energiju, a koncert u Lipiku je bio baš takav. Iz naše potonulosti i depresije, što se sve nije odigralo kao što smo mi zamišljali, već je sve završilo u jednoj sobi i ti moraš sačuvat energiju…To je meni bila velika stvar. A što se tiče masovnosti, naš koncert u Sarajevu prije četiri ili pet godina za Baščaršijske noći gdje smo trebali svirati na relativno malom prostoru koji prima nekih 5 hiljada ljudi, ali se to sve pretvorilo u Woodstock koji je paralizirao cijeli grad. Dva sata je promet bio zakrčen. Ministar prometa i gradonačelnik su psovali jedan drugome preko mobitela i prijetili si međusobno razbijanjem nosova i lomljenjem ruku i nogu. Nisam očekivao da će se na taj mali prostor, zbog nas skupiti 30 do 40 tisuća ljudi. Tada sam prvi put počeo razmišljati kako je ovo velik bend, u nekom komercijalnom smislu, jer smo uvijek bili tretirani kao klupski bend, a ovo nam je bio prvi, recimo, open-air.

Trak:
To je bio komercijalni vrhunac, a ja bih spomenuo onaj duševni koji se dogodio prve godine koju smo sudjelovali na glazbenoj radionici za djecu žrtve mina, na kojoj sudjelujemo već osam godina. Provodimo po par tjedana s tim ljudima. Meni je stvarno vrhunac karijere bio kad sam vidio na koji način pristup glazbi i ritmu (ja sam vodio bubnjarske radionice) djeluje na ljude koji su ranjeni, ali ne samo u fizičkom smislu ranjeni, već i u duševnom i emotivnom. I vidio sam koliko glazba djeluje obostrano i na njih, ali i na mene. To je, recimo, bio nekakav moj vrhunac karijere. Pogotovo zato što se to sve događalo unutar Zabranjenog Pušenja, gdje smo mi svi dokazali da smo dorasli nekom višem zadatku nego što je redovno nastupanje i snimanje ploča.

Kako vam se sviđa Lipik?

Trak:
Prekrasan je!

Sejo:
Ja sam u Lipiku i Pakracu bio 1994., tako da znam što je bio tad i što je ovo sad. A jedan koncert prije rata je također bio u Lipiku, tako da sam vidio Lipik u tri faze: nekoj sjajnoj i glamuroznoj prije rata, potpuno srušenog 1994. i vidim ga sada… Ali ono što je ostalo isto, to su ljudi ovdje. I sve ljude koje sam sreo i tada i '94. i sad su divni pošteni ljudi i to da vas sve te traume i sav taj užas koji smo svi prošli nije promijenio i da vas poslije svega toga zanimaju sport, druženje, ljubav, komunikacija, je najveći uspjeh i najveća dobit. Zato je grad velik. Grad ne čine zgrade, grad čine ljudi i mislim da je tu ljepota Lipika najveća, jer fizička ljepota nije krajnja priča o ljepoti.



Stoje: Željka Bukvić, Ivana Bukvić, Anita Major, Josipa Lucić, Trak, Darian Husko, Ivana Strehovac, Martina Pleše, Lana Ljevaković, Goran Pušćenik, Srećko Belac. Čuče: Ivan Pušćenik i Sejo Sexon. A u odboru za doček, iako nisu mogli prisustvovati slikanju, su također bili i Marko Barčan, Mario Barać, Monika Lucić i Nina Straga
Postavljeno 31.07.2008. by Lana Ljevaković
Broj otvaranja:5553
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisničko ime:

Lozinka:

Ne možete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisnič«Ż ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.