TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Seks i grad: Odrasli ili ne baš tako odrasli?
Promatram tako malo ekipu koja izlazi subotom navečer na pakračku «špicu». Uz, naravno, «klince» (kako nazivamo sve koji su par godina mlađi od nas, koliko god mi sami bili stari), možda su najuočljiviji oni s druge strane dobne ljestvice.

Meni kao ženi više upadaju u oči muškarci. A i nekako mi se čini (i ne samo meni, malo sam ispitala taj fenomen) da je znatno veći broj  starijih slobodnih muškaraca subotom vani nego isto takvih žena. Znači li to da ih i generalno ima više? Da, zaključujem iz promatranja okoline ostale dane u tjednu.


Što se dogodilo tim muškarcima da su tako ostali sami, dok cure iz njihove generacije danas vode djecu u školu i na druge aktivnosti? I što im se još uvijek događa da ni u mlađim generacijama nisu pronašli neku s kojom bi mogli stvoriti obitelj? Možda nisu ni tražili?

Moram se ovdje ograničiti na ovu našu, relativno malu sredinu. U kojoj je  osnivanje obitelji ipak od velikog značaja (da ne kažem životni cilj), a mogućnosti za ispunjavanje života na neki drugi način možda manje široke nego u većim gradovima. Rijetko se čuje da je netko tko (još uvijek) živi ovdje posvetio život npr. otkrivanju lijeka protiv raka, ekspedicijama na Himalaju i slične predjele, ili možda putovanju u svemir. To bi recimo bio dobar «izgovor» za izbor života bez partnera.


A kakav izgovor imaju oni koji su završili neku školu, žive s roditeljima ili (rjeđe) sami, imaju posao s osmosatnim radnim vremenom, možda neki hobi i nekolicinu prijatelja? Neke sam otvoreno pitala baš to. A s nekima sam provela neko vrijeme i usput stekla uvid u njihov stil života. Pa, evo.

Neki su imali loša iskustva s nekoliko cura, ili samo jednom. Zaljubili se preko ušiju, planirali zajedničku budućnost, a onda se pokazalo da njihova najdraža nema baš iste težnje. Ili ih ima, s nekim drugim. To im je iskustvo poljuljalo vjeru u suprotni spol, i obećali su sami sebi da više nikad neće tako patiti. Što su time postigli? Osudili su se na samoću, a čak i ako se pojavi neka s voljom da im uđe u srce, neće ju pustiti jer se boje novog razočaranja.

Drugi su vezani za roditelje, redovito za majku. 

Koja ih treba, bezgranično i isključivo. Treba sve njihovo slobodno vrijeme, svu ljubav i pažnju, i nijedna druga žena nije dovoljno dobra da tu pažnju trajno skrene na sebe. Dovoljno dobra prema majčinim ili sinovim kriterijima, nebitno. Nikad to nije tako očito da bi shvatili da nešto ne štima, obično je tu i želja tih potrebitih roditelja za unučadi, snahom i proširenjem obitelji, ali ona prva obitelj mora biti na prvom mjestu, tako dominantna da nema mjesta za proširenje. Pa se muškarci posvećuju roditeljima, sve dok oni žive. A kad umru, prestari su za nove početke.

Treći su prepuni samopouzdanja, da se pristojno izrazim. Znaju tko su (bar su u to uvjereni), i traže ženu dostojnu sebe. Nema tu ništa loše, dapače. Samo što je ta «dostojna» žena takva kakvu ne bi mogli naći ni da raspišu natječaj na svim svjetskim jezicima. Kad nakon nekoliko godina ne sretnete nikoga tko bi zadovoljio barem 70 % vaših kriterija, treba se malo zapitati niste li ljestvicu ipak postavili malo previsoko. Ili se jednostavno pomiriti s tim da ćete ostati sami.

Ima i onih koji su slobodni od roditelja, bez nekih bolnih ožiljaka iz prošlosti, s realnim kriterijima, koji sreću žene koje bi im mogle biti partnerice. Ali, jednostavno im ne prilaze. Iz osjećaja manje vrijednosti, straha od odbijanja ili nečeg trećeg, što se uvijek svodi na isto – nedostatak samopouzdanja. Čekaju da njima netko priđe. E sad, tu je novi problem neko staro nepisano pravilo da muškarci prvi prilaze, iako ga srećom mnoge mlade žene ne poštuju. I kad priđu nekome iz ove skupine, očekuju povratnu reakciju, čak i neku daljnju inicijativu. Ako i to izostane, one najhrabrije (iako ne nužno i najsamopouzdanije) idu i dalje… sve do prosidbe. Uglavnom ne baš doslovno. I tu dotični muškarci zeznu stvar. Ili se uplaše nasrtljivice i pobjegnu, ili misle da ta osoba baš i nije tako dobra ako stalno poduzima inicijativu i opet – pobjegnu.

Što reći onima kojima je cilj obitelj, a prepoznali su se u jednoj od navedenih skupina? Muškarci, dajte se opustite! Nisu sve žene zle, kao ni svi muškarci, i ako vas je jedna (ili četiri) povrijedila, ne mora i ona slijedeća. Roditelji vam neće živjeti vječno, i s njima se nećete moći sunčati na terasi dok ispijate kavu u umirovljeničkim danima. Mora li vaša životna partnerica biti baš savršena? Mora, dok god ste vi apsolutno savršeni.

I na kraju, važan «znanstveni» podatak: slomljeno srce i povrijeđeni ego još uvijek nisu smrtonosne bolesti.

Postavljeno 07.02.2011. by Sabina Kovač
Broj otvaranja:3360
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisničko ime:

Lozinka:

Ne možete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Vezano
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisnič«Ż ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.