TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Ljubavi s neta - igra ili stvarnost?
„Do kad si vani?“ – upitao je njeno drei moju ruku u svojoj. Pogled sam još uvijek drala spušten. Nisam ga mogla podii iz dva razloga. Kao prvo, zjenice su mi bile tako prokleto teške od piva (koje inae nikad ne pijem), a kao drugo (i svakako mnogo vanije), nisam se mogla suoiti sa njegovim prelijepim smeim oima.
„Pa, u jedan moram biti kod kue.“

Oslonila sam se na stol i pogledala u njega sa onim istim smiješkom zbog kojega smo i završili ovdje; jedno pokraj drugoga.
„Što eš raditi kod kue?“ Rekao je to takvim posprdnim tonom da se sada, odjednom, inila manje vanom injenica da je ovo bio moj najdui izlazak od… Pa, od Nove. „Vjerojatno spavati – kao moje kokoši.“ Zaronio je u svoje ruke koje je pruio po stolu. Zatim se nakratko ustao, osvrnuo i promrmljao: „Pa ja nemam kokoši!“ i uz brzi smiješak koji je okrznuo njegove usne ponovno oslonio lice na dlanove. „Koliko je sati?“ upitao je u konanici vadei mobitel iz depa.
„Kriva strana.“ Gledala sam u njegov mobitel koji je drao naopako. Okrenuo ga je u ruci.
„Pa ti još malo ideš…“ Awww, koji ton glasa. Ok, sada definitivno znam kako izgleda sedmo nebo. Adresa – njegova. „Erhm… Hoeš da se odemo prošetati?“ Primio je moju ruku i ja sam uz kratko objašnjenje frendici otišla van s njim.

Na posljetku, ta veer ni nije bila tako loša. Znam da sam iduih nekoliko dana u glavi vrtjela taj film – bez prestanka. Poinjem od trenutka kada sam ga vidjela. On je jedan od onih „volim plijeniti pozornost i baš sam faca“ tip deki. Oduvijek su me privlaili takvi. Umišljeni, samodopadni, oh Boe, egocentrini. Deki koji ispadaju iz okvira ili okvire pomiu. Volim ga zvati Faca. Kao Sarah Jessica Parker u „Sexu i gradu“ (osim injenice da ja nisam u stanju potrošiti 40 000$ na cipele ali sada nije pravo vrijeme za razgovor o tome). Vidite, takvi deki za mene u sebi nose traak Pandore. Inae, Pandora je bila djevojka koju je Zeus stvorio kako bi se osvetio smrtnicima i njeno ime u prijevodu znai „svime obdarena“. Volim misliti da na ovom svijetu postoji jedna, samo jedna jedina osoba koja e me moi impresionirati. Svojim karakterom, ponašanjem i bez lane dvolinosti, izgledom. On je, trenutno, meni ta osoba. Nain na koji dri moju ruku u svojoj, nain na koji me ljubi, nain na koji… Ma, diše pokraj mene. Sve se to odjednom ini vanim i presudnim u mome šesnaestogodišnjem ivotu. (I hope the time will change it eventually!)

Ovo je bio klišej. Jedan od onih pravih primjera kakve se nadate danas vidjeti samo u muzejima. Nikada nisam znala zašto mi je toliko stalo do romantike. Kao da je osoba bolja ako je romantina. Vjerojatno nije ali meni se to podrazumijevalo. Zbog toga, sada kada se osvrnem, primjeujem da sam imala samo izrazito romantine deke koji su bili spremni potrošiti i zadnjih 10 centi (izraz iz amerikih filmova koji tako oboavam) kako bi ti kupili što god poeliš. Bili su to veinom ljepuškasti deki. Ne pretjerano muevni i maistiki raspoloeni (emu mnoge djevojke mojih godina danas tee) . Bili su jednostavno… djeaci, razigrani, zgodni, ne pretvrdih crta lica, veina se ak i dobro ljubila. Osim onog deka s kojim sam bila na roendanu moga frenda – ali moram priznati da je imao vjerojatno najljepši osmijeh koji sam u ivotu vidjela. Iskreni, ne previše nakinduren lanim eljama, snovima i seksom koji mu lui svaka pora – nego jednostavno… Bio je tako iskren. I pala sam na taj osmijeh, a još uvijek i padam na njih.
To razlikuje dijete od deka, deka od muškarca. Sposobnost da se smije. Oni prvi najviše, drugi malo manje a veina muškarca nikako. Znate, ozbiljni su. Nasuprot mojoj razigranosti to mi se ini nimalo privlanim. Bio je jednom jedan (hehehe…ne, nije princ) deko. Zaljubila sam se. Bio je moja prva ljubav. Ne znam koliko je prva ljubav vrijedna ali kod mene je bila – jako. Zašto? Jer sam nakon nje bila slomljena. Skrhana. Ostavljena da vjerujem u lana obeanja i lane snove. Nikada nisam bila sigurna da li to tako ide kod svih ljubavi ili je to samo kod mene. Znate – srce se slomi na bilijun dijelova i vi ih jednostavno, koliko god se trudili, ne moete sve skupiti. Meni je bilo grozno imati prvu ljubav. Valjda jer je on umjesto dijela mene, otrgnuo pola srca – i odnio ga. Nije da sam ga traila nazad. To ne bi bilo pošteno (ni prema njemu, ni prema meni) jer je taj komad srca pobuivao previše uspomena. Nosio je previše lai i nada… ak i za mene. A ja sam zbilja naivna. I ne kaem to samo zato da bi se netko osjeao bolje i da bi mislio kako nije jedini luzer ovoga svijeta koji vjeruje da prva ljubav treba biti jednaka pravoj ljubavi. Koja naivka moraš biti da bi to vjerovala, zar ne?! Još jedna od ironija ivota bila je ta što… Pa, bilo je malo teško priati ovome ali kada sam odluila rtvovati vrijeme onda to trebam rei kako Bog zapovijeda… E pa, svi mi znamo da nam je dragi Bog poklonio internet. Tu malu stvaricu koja te povezuje sa ostatkom svijeta. Manje ili više (ovisno o tome koliko ti je brza veza) ali ipak, na neki nain, iviš za net. Znaš da ti daje priliku da se otmeš ovoj uljuljanosti i sigurnosti. Iako je neobino to što se svi mi trudimo, borimo i teimo tome (uljuljanosti i sigurnosti) ali svi bjeimo od toga. Skrivamo se po chatovima, forumima ili blogovima. Bilo gdje – samo da pobjegnemo od krute realnosti što nas je zatoila u svoju krletku. Meni je net bio isto to – potpuno jednak svakoj i bilo kojoj ivotnoj potrebi. Moda je to bio razlog – izazov Bogu ili vragu – pa sam zato završila tako kako sam završila. O emu se uope radi, o emu priam?

Mail. Prilika da se poveeš na net, odeš u svoj inbox pretinac i vidiš ima li koja njegova poruka – to je postao centar mog ivota. Nakon što sam ga upoznala – ispod linija, rijei, slova, toki i zareza, skrivao se on. ovjek, deko, ljudsko bie. Moja prva ljubav. Ponovno sam uzdahnula nadajui se da u tako moi odagnati one bolne djelie i uspomene ali nisam mogla. Vraam se na poetak.

Bila sam ludo zaljubljena u deka s postera. Nije sad tu bitno da li je to bio pjeva, glumac ili sportaš – glavno je da je bio nedostian. Sve do onog trenutak kada sam saznala njegovu mail adresu. I opet net. Skriveno, polako ali sigurno, skupila sam hrabrosti da mu pošaljem poruku. Moda je bila ispunjena sa previše utjehe, razumijevanja i ljubavi (ali u konanici, to sam i osjeala). Nisam mogla doi sebi kada sam shvatila da se dopisujem sa predmetom moje višemjesene enje. Nisam si mogla pojmiti da je on konano, nakon toliko vremena, prešao iz obinog objekta moje poude u stvarnost moje sadašnjice. Bilo je to mnogo previše. Zbilja previše. Ali nisam odustajala. Nastavljala sam pisati, tipkati i razmišljati o njemu.

E a sad, slobodno se vi moete zapitati, što nam se to k vragu dogodilo? Pa… Ne znam ni sama. Pretpostavljam ništa. Jer ipak, dogaa se to svim normalnim ljudima. Razdvojenost. Kada sitnice više nisu vane kao što su prije bile i kada se smijete jer mislite da morate… Kada vam je ivotni cilj usreiti sebe a ne osobu za koju mislite da vam je do nje stalo. To je faza broj jedan. Nakon nje slijedi faza tri. Izmeu bi, inae, trebala biti faza dva ali u današnjem svijetu, ta faza se izgubila – znate i sami da se svijet, za Boga miloga, uvijek nekamo uri. Nije da ja to baš pretjerano razumijem ali ja sam još premlada da bi razumjela (ili moji to uvijek kau kada se radi o neemu meni vanome). Bilo kako bilo, mi smo se izgubili u fazama. Ne znam ja da li je to zbog toga što je to zaista sueno…khm… Mda (skraenica za „ma da“ – ako bi se sluajno netko zapitao). Nisam sigurna što je kod nas u igri. Kada smo ve kod igara… Da li ste moda primijetili da je cijeli ivot jedna partija Monopoly-a? Mislim, jeste li? Evo ovako… Na poetku, nalazite se na startu. Puni ste optimizma, sretni ste što je igra konano poela i naravno, nadate se pobjedi. Nakon prvih par bacanja vidite da su stvari krenule u krivom smjeru – prema zatvoru. Prije nego se snaete, ve ste u buksi i trebate platiti globu da ivite dalje. U stvarnom ivotu, buksa vam je bilo što što ide po krivu. Dakle, svaa sa starcima koji vam šetaju po mozgu, bespotrebna prepirka sa dekom (u kojoj vi ionako znate da ste u pravu), prekid prijateljstva… A globa vam je ona meni najgora fraza. „ao mi je!“ Mogu rei sorry, ma bez po' frke. Mislim, sorry ti je isto kao kad kaeš „oh shit“… To ti se ni ne rauna. Ali kada moraš nekoga pogledati u oi i svjesno se ispriati – to je ve neka druga pria. No dobro, dogaa se i najboljima. I sada, naravno, nakon što izaete iz zatvora a.k.a bukse, igrate dalje. K'o za vraga, naiete na neko sranje i trebate platiti cestarinu, poštarinu, prijelaz preko mosta… ma znate ve. U tim nesretnim trenutcima postaje svima kristalno jasno da ete kaskati cijelu igru. I to je to. Cijeli ivot. Ako ne znate igrati Monopoly, ne raunajte baš s tim da ete znati funkcionirati u stvarnom svijetu (trebala bi se pokopati…).

Sad u se ja opet vratiti na onaj mrki nam poetak. Ja i on. Stvar je u tome što je on, bez obzira na jainu osjeaja i dalje Bogu za petama, a ja sam ovdje. I sad vi recite da ljubav nije zeznuta. Ma kako samo ne bi bila. To je najgora stvar koja vam se moe dogoditi. Nemojte popušiti onu staru – „ljubav sve rješava“ ili još bolje – „ništa nije ljepše od osmijeha zaljubljene ene“. Zar se ja ne mogu smijati ako nisam zaljubljena? Oh, da, mogu. I to kako. Vidite, ja ne vjerujem u to. U to da postoji ljubav. Ljubav kao pojam. Kao ono što opisuju povjesniari ili moda gore, pjesnici. Ljubav, umjesto da daje, ona samo uzima. Duh, energiju, sreu, sposobnost da prihvatiš sebe i druge… Izvue to sve iz tebe i na kraju ostaneš samo hladno tijelo zakopano 3 metra ispod zemlje. Eeeee, a zato ljudi umiru. Nikada se neu zaljubiti.

Eh da, nisam nikada nisam spomenula (iako ste vjerojatno ve pretpostavili) da ona mail adresa (od onog deka moga ivota, od onog deka sa postera), naravno, nije bila stvarna. Mislim, pa duuuhhh… Koliko puta bi mi se nešto takvo trebalo nacrtati prije nego bi to shvatila. Ah, a valjda je bitno da sam to shvatila. I da naravno, tu u igru ulazi ona injenica, samo jedna mala „sitnicica“ – iskrenost. Sve mi je ispriao (taj deko koji se skrivao iza lane mail adrese). O sebi, o bratu, o mami, o ocu… Ma, znate one ivotne prie u koje prosto ne moete vjerovati. I one prie na koje elite plakati? Ja nisam eljela plakati – ja doista jesam plakala. Nije bitno toliko zašto, vano je da jesam. Veinu svoga vremena bi provela sa glavom zaronjenom u jastuk mislei da u u njemu nai utjehu. Biiiip! Wrong again!!! Majke mi, ako vas netko nekada pokuša uvjeriti da vrijeme (i suze) sve rješavaju, ud'rite ga šakom po sred laljivog „pinokiastog“ nosa. Ozbiljno! Imate moju dozvolu. Jer evo, ja u vam sada rei zašto to ne pali. Zašto? Kao prvo, suze ne ispiru ništa osim šminke koju ste to jutro nanosili i na koju ste utrošili cijelo brdo vremena kako biste izgledali savršeno. Kao drugo, bol uvijek ostaje negdje duboko unutra. Kako narod kae, u „slomljenim komadiima duše“. S obzirom da vam se u tim trenutcima slama nešto što je slomljeno bilijun ili kojih zilijun puta, ne vidim smisao u gornjoj reenici ali eto… Nisam ja kriva. A kao tree – ujte, pla i ljubav nikada nisu riješili ništa. Nee riješiti ni kod vas. Let's face it! Zapeli ste u petlji koju ne moe otpetljati nitko osim vas a vi to, dragoj istini za volju, ni ne elite jer uivate u igri mice-mace i malog miša. No, pa neka vas voda nosi takve blesave. Probala sam ivjeti u petlji – i pogledajte kako sam ispala.

E a sad, kada prekinete vezu izmeu svijeta i sebe, kada iskljuite komp i kada se usredotoite na one malo stvarnije, ma da, one 3D deke, slobodno moete vjerovati da su stvari krenule na bolje. Jer ipak, vjerovale vi u to ili ne, postoji razlika izmeu zaljubljenosti u ekran kompjutera i zaljubljenosti u stvarnost. Ja sam oduvijek vjerovala da je moja ljubav stvarnija nego sve ostale. Zar ova moja ne boli? Zar zbog nje nisam oajna? Zar ja ne osjeam samo zato što je on u drugoj dravi? Dakako da ga volim, oboavam ga… ali… vidite, ja i on smo postupili jako pametno (što je iznenadilo i mene i moje roditelje – koji su uasno sretni što volim deka iz druge drave jer se ne moraju brinuti da u ostati trudna *roll*). Dogovorili smo se da je apsolutno u redu da budemo sa drugim osobama dok se ne vidimo. Za jedne tinejdere, prilino smo svjesni svojih mogunosti (ili bolje, nemogunosti).

Stvarnost, meutim, nikako da me prestane „tuširati“. Otvorim vrata svoje sobe i shvatim da se od juer ništa nije promijenilo. Duboko udahnem, zalupim tako da se zidovi tresu (i da se ostali probude jer nitko nee spavati ako ja ne spavam) a zatim siem niz stepenice u uvjerenju da e sutra, ipak, biti bolje (mda, nada umire zadnja).

E pa sad, kako pria završava – ja vam ne mogu rei. Jer se tu uplee još milijun sitnica nepotrebnih i tako suvišnih da je gotovo smiješno (a ja bi se doista smijala jer plakati više ne mogu)… U meuvremenu se pojavi još jedan kojeg voliš ali ti ne moeš biti s njim iz sasvim nekog osmog razloga – i onda kasnije shvatiš da to ni nije bila prava ljubav nego zaljubljenost… Nedugo nakon toga pojavljuje se nitko. Zapravo, Nitko. S velikim slovom N. I tebi je taj Nitko tako drag, tako sehr simpatich i sva se topiš i udno se kreveljiš kad ga vidiš i sva si… Ma… Taj Nitko nije vrijedan spomena. Odjednom si OPET nesretno zaljubljena i shvaaš da trebaš na odvikavanje od potrebe za panjom i emocijama u ivotu. Tuno. Kao kakva bajka, i ovaj dio mog ivota završava reenicom „ivjeli su sretno do kraja…“ bla, bla, bla… Samo što je kod mene reenica sarkastina i ja ne posjedujem staklenu cipelicu. Šteta. Voljela bi imati jednu staklenu cipelicu (drugu nek donese konj kada ve nee princ).

Ljubavi s neta poinju reenicom „ja sam“ a završavaju razbijanjem kompa. Drite se 3D deki, govorim iz iskustva koje je promijenilo i mene i moj komp. =)

Postavljeno 12.01.2008. by Ivona Namjesnik
Broj otvaranja:5359
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisniko ime:

Lozinka:

Ne moete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko jo niste registrirani, registrirati se moete u 20ak sekundi klikom na sljedei link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisni諯 ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.