TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Priča u rukavicama
Mama mi je oduvijek govorila: „Moraš se paziti ljudi koje ne poznaješ. S njima nemoj razgovarati, ako te netko pita – kratko odgovaraj i idi dalje svojim poslom.“ Mislim da sam u svom kratkom životu više-manje slijedila ta pravila. Pokušavala sam, i nadam se da sam uspjela, prema svima biti fer i korektna. Prema ljudima koje poznajem, prema onima koji su moji znanci, prema strancima. No što se događa kada se u vaš život zaplete cijeli niz situacija zbog kojih imate osjećaj manje vrijednosti?

Svi jako dobro znamo da živimo u malenome gradu. Mjesto se samo po sebi ni meni nije činilo privlačno na početku – ako ćemo iskreno. Smatrala sam ovaj grad mrtvim gradom. Djeca su me u početku mrzila jer nisam bila dio „škvadre iz vrtića“, mislili su da samo šefujem i teško sam se prilagođavala. Dolazak iz grada kao što je Đakovo u grad kao što je Pakrac – bio je to šok. No, s vremenom, našla sam osobe kojima mogu vjerovati, neki su me prihvatili više, neki manje ali ono najvažnije - otkrila sam neke ne tako nebitne pogodnosti života u maloj sredini. Da, mi ovdje nemamo Bog zna kakvu zabavu ali imamo vrijeme. Mogu ostajati duplo dulje nego moja rođakinja. Možda ovdje nema ponude sportova i/ili hobija kojima bi se mogli baviti ali zato uvijek pronađemo nešto za otkriti… Ovo su sitnice ali naučila sam ih cijeniti tijekom vremena. Nažalost, život u malom gradu donosi osuđivanja, ogovaranja, klevetanja, razne priče i tajne koje se „šišnu ispod tepiha“.

U novinama svakoga dana niču natpisi o tome kako su djevojke silovane, kako su napastovane, kako ih se fizički i psihički zlostavlja. U malome gradu, u sredini kao što je naša, jednu takvu tajnu je prilično teško „šišnuti“. Ne, do nedavno nisam vjerovala da se takve stvari događaju u OVAKVIM sredinama. Mi smo premali, prezaštićeni i nemamo nikakve veze s bolesnicima „s one strane granice“. Na moju veliku žalost, uvjerila sam se nedavno u suprotno.

Znate, kada čitam o tome kako se djevojke/žene boje podići svoj glas i reći – čujte, dogodilo se da… Kada pročitam da ju je bilo strah, to me čini bijesnom. Ljuta sam jer se osjećam zakinutom da i sama dižem svoj glas. Zašto bi mi netko vjerovao – ako se takve stvari uopće ne spominju i ako o tome samo čitamo?! Od kada sam bila djevojčica odlučila sam da ću reći ako naiđem na problem, tražiti ću pomoć i ja ću ga riješiti sa ili bez pomoći drugih. I nedavno, naišla sam na takav problem. Nisam sigurna da li je priča podobna za sve čitače ali… valjda je u redu ispričati ju. Nitko kome sam za nju rekla nije ostao ravnodušan, čak dapače, ljudi su se zabrinuli i ja sam im zahvalna na tome. Želim da znate da se takve stvari ne događaju samo u velikim gradovima, da smo mi jednako izloženi promiskuitetu i napastovanjima.

 


Išla sam kući nakon što sam posjetila bolesnu frendicu kada me dečko (ili možda bolje mladić) od kojih 20-25 godina zaustavio tražeći smjer prema KTC-u. Iskreno, nisam to smatrala čudnim jer ljudi se stalno gube. Zapamtila sam da je kombi bio bijele boje i vjerojatno bih znala prepoznati, ali da se sjećam tablica – teško. Čak ni ne znam da li su bile daruvarske… Nisam pridavala pozornost vozaču, kombiju, tablicama, cijeloj sceni. Istina da sam koma u orijentaciji u prostoru, ali Bože moj, put do KTC-a znam. Ja sam stajala leđima okrenuta dečku svijetlosmeđe kose, svijetlih očiju, kože boje karamele, s malim pjegicama po licu, gotovo neprimjetnim (ali ja uvijek primjećujem takve gluposti) i dok sam objašnjavala gdje se KTC nalazi čula sam da dečko…blago rečeno uzdiše.

Okrenula sam se prema kombiju i pogledala ga. Lice mu je bilo čudno, gledao me ravno u oči i nekako, osjetila sam nalet straha. Bilo je oko 2 sata popodne ali činjenica da smo nas dvoje sami nasred ulice nije mi ulijevala povjerenje. Kada sam spustila pogled… Bože moj, pitam se i sama zašto ali nekako ne možeš ne primijetiti činjenicu da netko sjedi na vozačevu mjestu otkopčanih traperica, bez bokserica i… ruke mu nisu bile na volanu. Ostala sam skamenjena. Nisam sigurna koliko puta sam tokom toga dana ponovila „Oh My God“. Čini se apsurdnom ta rečenica, ali komentar uistinu nije mogao biti drugačiji. Nisam bila uplakana, prestrašena, nisam se povukla u sebe…nikako. Bila sam BIJESNA. Ljuta što takvi ljudi hodaju ulicama, voze se cestom a nitko nije svjestan. Bila sam povrijeđena što je na mome mjestu mogla biti 10-godišnjakinja koja ne bi ni shvatila…

U prvi mah, pomislila sam da sam ja nešto napravila. Možda je majica preotvorena ali ja takve ne nosim u školu. Možda je onaj šal koji sam ujutro ostavila na krevetu trebao biti oko moga vrata, a jakna je trebala biti do grla zakopčana. I znate što sam na kraju shvatila?! Nakon sveg tog razmišljanja?!

Shvatila sam da ti to ne možeš spriječiti. Takvi ljude će uvijek postojati, ne mogu zbog toga sjediti kod kuće pod staklenim zvonom. To me neće zaštiti. Moram naučiti sebe, a samim time i druge, da se obrane – da znaju ispričati svoju priču. Želim izaći u subotu i svakome dečku koji me usputno dodirne reći neka si tako dira mamu!

Možda sam napravila pogrešku ispričavši ovu priču, možda, ali ne vjerujem. Nije problem u mojoj priči i mome glasu koji sam naučila podići. Ne, nikako. Problem je u činjenici da postoje one koje svoj glas nikada neće podići ili one čiji će glas uvijek biti manje važan. Problem je u tome što se naši problemi ispod tepiha gomilaju…gomilaju…gomilaju… I nikako da ih riješimo.

Hvala što ste čitali, što ste sa mnom ovo proživjeli. Možda sam vas naučila onome važnome – i ako jesam, drago mi je zbog toga… Podignite svoj glas, nemojte se bojati boriti se za sebe… I nikada svoje probleme ne zataškavajte. Bez obzira odakle dolazite i u kakvoj sredini živite.
Postavljeno 29.02.2008. by Ivona Namjesnik
Broj otvaranja:4488
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisničko ime:

Lozinka:

Ne možete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisnič«Ż ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.