TAKOdobar portal :: Lipik, Pakrac, Daruvar, Po�ega




Novac - prokletstvo današnjice
Baš nešto ovih dana nailazim na jednu te istu temu, ona i nije toliko aktualna, dok se ne povede kakva rasprava u društvu, dok se ne probudi nostalgija za nekim i ne tako davnim vremenima. No prije nego počnem, da vas nešto pitam… Al, odgovorite onako iskreno…

Jeste li vi sretni? Sa svojom obitelji? Osjećate li sigurnost i zadovoljstvo dok svi zajedno sjedite za stolom ili ste pak namrgođeni, tu ste samo zato što ste gladni i jedva čekate da nakon ručka odmah šmugnete u svoju sobu ili na neko drugo mjesto?

Gledajući unatrag nekih desetak, dvanaestak godina, ne samo svoju obitelj, već i ljude u svojoj okolini, vidim da nam sada nešto nedostaje. Nedostaje nam topline, ljudskosti, strpljenja…
Poniznosti i skromnosti.

Sjetim se ratnih godina. Imala sam tada četiri, pet godina. I iako sam, a i još dan danas živim u, slikovito rečeno, malom Vukovaru, ništa mi nije nedostajalo. U to vrijeme imali smo crno-bijeli televizor, a što se tiče mojih igračaka, dvije kartonske kutije iz donacije bile su prepune drvenih kocki koje sam obožavala slagati uvis, bez obzira koliko bi se puta obrušile na mene. Osim toga, tata, koji je u početku radio kao portir, vraćao bi se s posla, uvijek noseći okrajak kruha i to mi je bilo nešto najslađe za pojesti, *ebeš sve ondašnje slatkiše...

Zapravo, njih tada nije ni bilo baš previše. Sve dok tata nije prešao u policiju. No, to je došlo nešto kasnije. Nosila se odjeća iz Caritasa, jelo se dosta skromno, no bez obzira na to, za svaki rođendan bi me dočekala torta. I nikog nije tada bilo sretnijeg od mene. Svakodnevno sam gledala na tom starom TV-u «Dobro Jutro, Hrvatska» i cikluse filmova Jean –Paul Belmonda, u kojeg sam bila "smrtno zaljubljena"...


Sjećam se čak da smo u ta ratna vremena mama i ja pokupile jednu mačkicu koju je netko ostavio ispred, tada razrušenog, salona namještaja… I davale joj Panadon, po cijele noći dežurale, usprkos svemu… Usprkos zračnim uzbunama. I mačkica, nazvana Mara, preživila je idućih deset godina. Sjećam se i Hrvatske Vojske, pogotovo jednog vojnika, mislim da se zvao Dejan, s kojim sam se obožavala igrati i skroz bi me nosio na rukama. I sad još negdje imam njegovu fotografiju, kad smo se slikali u bakinoj kuhinji.

Volim se sjetiti tih starih vremena kad se štrik za sušenje veša protezao duž dnevnog boravka, kad je u kuhinji stajala peć na drva, a pokraj nje kanta s pitkom vodom koju smo donosili iz bunara. I nije bilo ni bojlera niti tople vode. Pa ipak smo bili sretni. Pogotovo za ručkom. I na more smo išli, na deset dana, preko tvornice u kojoj je tata radio. Bilo je to odmaralište, gdje se dijelio WC, tuš kabine, a sobe su bile samo za prespavati. I svake te godine bih strepila hoće li dostajati novaca za more i držala fige kad bi mama otišla uplatiti tih deset dana. Vozili smo se u staroj peglici, stajali svakih pedesetak kilometara, kako bi se motor ohladio. I nije bilo većeg veselja nego kad bismo ugledali Kvarner.

Pogotovo mi se u sjećanje uvukao miris bureka, zbog čega ga i danas rado pojedem prisjećajući se tih vremena, kad smo, uz njegov svjež miris i Hari Mata Harijevu «Igrale se delije», vozili se na more, prolazeći pokraj onog dimnjaka u Kutini. Neka sjećanja nikad ne blijede i zapravo, iz tog dijela djetinjstva nosim najljepše uspomene.
A gledam nas danas. Živim u, sada obnovljenoj kući, imamo centralno ( a tko ga danas nema…), dok perem suđe, ne moram odlaziti na bunar po vodu, već samo odvrnem pipu i voda je već tu, dakako, i novi TV i još hrpa ostalih čuda tehnologije, od DVD-a, videa, nove linije, kompjutera, mikrovalne… Veš se suši vani, a od peći na drva više nema ni traga ni glasa. Odjeća koju sad nosim je nova, kupljena u trgovini, a ne iz neke dobrotvorne udruge. A što se tiče mora, imamo svoj apartman. Pa opet "to nije to", uvijek nešto nedostaje i više nije isti užitak putovati na more.

Jer imamo sve i ništa nam ne fali.

Gledam svog brata. Rodio se taman kad je rat završio, '96. I totalno je drugačiji, ne samo on, nego ta sva cijela generacija.
Previše olako shvaćaju neke stvari i vrijednosti, jer su odmalena bili obasipani i darovima i dobivali sve što im se prohtije. Samo za primjer: buraz je slavio rođendan i tako, skupilo se desetero djece, kad, izvukli oni svoje mobitele i ne znaš koji se više hvali kakve sve funkcije njegov mobitel ima, kakvu kameru i sl.
Pa da je nama u to doba bilo mobitela, ja sam, recimo svoj prvi mobitel dobila tek koncem šestog razreda. I nikad me nisu učili da ću zbog dobrih ocjena, ako npr. prođem sa pet dobiti to i to. Za mene to nije motivacija, već potkupljivanje.
Ali, eto, možda zvučim kao moja baba, ali kako dolazi generacija za generacijom, sve su manje skromni - dobro, čast izuzecima.
Ali tu više nema niti poštivanja, niti onog osjećaja sreće, kad imaš neku stvarčicu, pa da ju čuvaš i da si sretan što si ju uopće dobio. I tako je na kraju i moja mama podlegla bratovim nagovaranjima i kupila mu najnoviji mobitel, što ja ni u zlu ne bih učinila.
Nemojte sad misliti da sam ljubomorna, Bože sačuvaj, ali mislim da već tim samim činom, taj mobitel gubi svoju vrijednost i da se previše olako shvaća. Danas je to mobitel, sutra će biti auto ili nešta još krupnije.

Iz svega toga sam jedno shvatila.
Novac kvari ljude.
Danas imamo stvarno sve i svašta. Kako se novac pojavljivao, tako smo vremenom izgubili tu poniznost i kad vidim koliko ima ljudi koji batale toliku hranu, bacaju ju, a s druge strane, nitko se ne prisjeća tih godina kad se jela hrana iz donacija - još uvijek mi je u sjećanju ostalo mlijeko u prahu i limene kante onih tvrdih bezukusnih keksa.

I zato, kad god se okupimo za ručkom, nastojimo povratiti tu izgubljenu poniznost. Pokušavamo ne samo pojesti na brzinu i odjuriti svatko za svojim obavezama, već se i posvetiti jedni drugima. Što nije lako.
Jer, što imaš više novaca, više si sebičan, gledaš kako bi još više zaradio i danas malo kome sto kuna predstavlja neki veliki novac. Više letiš za novcem, pokušavaš ga namaknuti što je više moguće, kako bi si omogućio bolji standard i financijski kvalitetniji život.

No, to nije opravdanje da zapustite obitelj. Ja sam svjesna da ću za koju godinu na faks i da mi poslije više nikad neće biti kao sad, stvorit ću svoj život i svakako ne bih željela da mi jedine uspomene na te zajedničke ručkove budu usmjerene na jelo i odlazak za obavezama. Zato se posvetite svojima, bez obzira čeka li vas u tom trenutku hrpa gradiva za učenje ili frendica na kavi, ipak je obitelj - važnija od svega.

Vaša Jamey
Postavljeno 31.03.2007. by Ivana Mađaroši
Broj otvaranja:2977
Facebook komentari


Prijava na TD portal

Korisničko ime:

Lozinka:

Ne možete dodavati komentare jer niste prijavljeni na TD portal.

Da bi se prijavili, morate biti registrirani. Ukoliko još niste registrirani, registrirati se možete u 20ak sekundi klikom na sljedeći link
KOMENTARI (Beta verzija) Pravila komentiranja
Trenutno nema komentara
Copyright 2004-2007 TAKOdobra.com :: Design and programming by Dejan Ili試
Registrirajte se na TAKOdobar portal

Korisnič«Ż ime

Lozinka

E-mail:

Izaberite podru誥 sa kojeg dolazite:

NAPOMENA:TAKOdobra.com ni na koji na詮 nije odgovorna za sadr�aj i komentare postavljene od strane posjetitelja. Za sve objavljene sadr�aje pod pojedinim loginom odgovoran je isklju詶o korisnik koji ga koristi. Komentari podlije�u va�e橭 zakonima RH i pri tome nagla�avamo: zabranjena je svaka rasna, vjerska, spolna, nacionalna i etni諡 diskriminacija te veli衮je fa�izma i nacizma. Ukoliko se sla�ete s uvjetima kliknite na REGISTRIRAJ SE, u suprotnom odustanite od registracije.